Tražeći misao vodilju kroz svoj umjetnički rad Hans Binder je pronašao „povijesno-umjetnički”  moto: „Kaos i red“ koji ima dugu povijest. Svoju umjetničku svrhu naziva simbiozom „emocije i analitike“, što je još jedan opis za stalno sučeljavanje suprotnosti koje su u teoriji povijesti umjetnosti uvijek iznova podvrgnute pomnijem ispitivanju. To je nerješiva igra između „disegno“ i „colore“, između linije i boje. Ako je linija vodilja ideje, jasnoća i preciznost, onda je boja kaos, prelijevanje, živost, organsko i obogaćujuće. Sama bi se boja zamutila, prelila i nestala da nije crte koja pruža oslonac i vodi misao do sljedećeg raskrižja.
Promišljanja u širokom području slikarstva, crteža i grafike dopuštaju da te razlike uvijek iznova postanu uočljive. To su fino iscrtane granice gdje se linije zadržavaju ili gube i gdje se slika rastapa u kaos ili zadržava svoju strukturu.

Još kao mladić Hans Binder svoje je zanimanje usmjerio na prirodu. Najprije se bavio kopiranjem pejzažnih slika iz Wachaua. Crtanjem pogleda na čuvena imanja i poznatih vidika dunavske doline, uvježbao je oko i svoju još neiskusnu ruku. No, oponašanje tih predložaka poslužilo mu je samo kao ulaz u vrt umjetničkih traganja. Vrlo brzo počeo je izravno crtati i slikati prirodu. S lakoćom nastaju crteži perom u tušu i bistru – tim više što mu je i Akademija likovnih umjetnosti pokazala put do grafičke slobode. Akvareli zahtijevaju puno vode, toliko puno da se između rubova boje na valovitom mokrom papiru stvaraju cijele lokve i jezerca koja mogu stvoriti  šarmantne, „impresionističke“ naglaske. Potraga za oblicima prirode ne odnosi se toliko na konture ili strukture modela, koliko na dojmove i raspoloženja koja se prenose bojom. Na taj način već vrlo rano nastaju crteži olovkom nalik skici s jedne strane i atmosferski akvareli s druge strane.

Tijekom godina njegova profesionalnog života umjetnost ostaje u drugom planu, ali isto tako uvijek i živi izvor iskustva. Osim toga, posljednjih je godina bilo nekoliko putovanja koja su značajno utjecala na Hansa Bindera. Putovanje u Grčku 1970-ih ostavilo je tragove koji će od tada oblikovati njegov rukopis. S gledišta povijesti umjetnosti ovo je putovanje bilo značajno jer je vodilo do antičkih uzora. Stupovi, spolije i mediteranska blistavost boja utjecali su na njegove teme i njegovu paletu. Kasnije je uslijedilo putovanje u Egipat koje je na Hansa Bindera vjerojatno još više utjecalo, budući da se prikaz egipatskih piramida, pijeska i blještavog svjetla suprotstavlja koloritnom prikazu naših geografskih širina.

Nebo nije samo plavo, a pustinja nije samo žuta, već nudi bogatstvo nijansi boja čija je umjetnička realizacija pravi izazov. Sjene prelaze u tamnoljubičastu, a pijesak se doživljava gotovo kao slikarski medij. I na Siciliji umjetnik pronalazi taj intenzitet prirode i prepušta mu se.  No ipak želi više. Linije, konture i ravnine i dubine nisu dovoljne, on traži profil na površini svojih crteža kao da krajolik izranja iz slikovne plohe. Hans Binder si dozvoljava umjetnički zahvat. Na površinu svojih pejzažnih prikaza lijepi papiriće, profilirane poput kartona ili zgužvanog svilenog papira, koji mokri izgledaju kao zgusnuti komadi kože. Oni su za umjetnika krajolik unutar krajolika i on ih doživljava kao „slučajnosti“ i istovremeno služe kao dobrodošli poziv za oblikovanje. Boja se skuplja u kanalima presavijenog papira, oblikuju se rječice, a doline se granaju u nove krajolike. Neprozirna bijela daje površini profil i ujedno tvori mostove do obojenih nizina u kojima se skupljaju zelena, zeleno-žuta i oker. Binder se poigrava takozvanim slučajnostima i gura horizont prema gore, tako da se – kao na srednjovjekovnoj slici – krajolik pojavljuje kao strmina na čijem gornjem rubu kuće i krovovi nagovještaju zemlju koja leži iza njih. Hans Binder poboljšao je svoj rukopis do manirističke izražajnosti, a koja mu također pokazuje njegova ograničena.

Potaknut putovanjem na mediteranske prostore, Hans Binder razvio je paletu boja između smeđe, zelene i žute, koju je dodatno obogatio boravkom u Zakopanama (Poljska).  Tamna šuma, strmi krovovi, kakvih još ima u Poljskoj, te tamnozelena koja u kombinaciji s plavo-ljubičastom stvara gotovo mističnu, bajkovitu atmosferu, unosi nove akcente u akvarele velikog formata.

Hans Binder dosljedno prati temu krajolika, koja mu predstavlja stalni izazov približavanja biti prirode.  On ne samo da nastoji uhvatiti prikaz pejzaža, njegov stil i šarenilo, već i razraditi karakterističnu bit sadržanu u njemu.  Mistični aspekt Zakopana, kao i svjetlost i rascjepkana priroda polja i šuma Gradišća u blizini Neumarkta na Raabi, obraćaju se u sjećanju gledatelja biti krajolika.

Neumarkt an der Raab u posljednje je vrijeme postalo važno mjesto za umjetničko iskustvo i daljnji razvoj Hansa Bindera, budući da već nekoliko godina dolazi u Neumarkt ne samo kao student već i kao nastavnik, gdje se tijekom ljetnih mjeseci održavaju tečajevi iz različitih disciplina. Kao učitelj, Hans Binder je u međuvremenu stekao redovnu publiku, a kao student počeo se posvećivati bakropisu pod vodstvom Christopha Donina*. Bakropis je u međuvremenu sa svojim gotovo beskonačnim grafičkim mogućnostima prerastao u drugi oblik umjetničkog izražavanja. I u ovom mediju krajolik igra glavnu ulogu, ali dodane su nove teme.  Mrtva priroda sa životinjama i biljkama probudile su interes umjetnika.

Sada se, međutim, s grafikom javljaju novi umjetnički zadaci, jer boja koja se u akvarelu zgrušava u lokvice tamnih rubova, u grafici govori drugim jezikom. Pojava tekućine u akvarelu može se tehnički implementirati u bakropisu – bilo šećernom tintom ili slobodnim bakropisom na akvatinti – no učinak je drugačiji, budući da je boja obično ograničena na jedan ton, bio on crni, smeđi ili neki drugi.  „Šarenilo“ proizlazi iz bogatstva grafičkih vrijednosti, uglavnom jednog tona, što čini privlačnost grafike. I ovdje je Hans Binder pronašao vlastiti tonalitet koji oscilira između smeđe-zelene i zeleno-smeđe. Rijetko se mogu naći otisci u crnoj boji. Uglavnom se radi o prvim probnim otiscima kojima se želi pokazati koliko je uspješno urezana linija ili je li dubina akvatintnih površina dovoljna za ton ploče. Ako akvarel još uvijek nudi mogućnost mijenjanja boje i strukture – npr. ako slikate preko osušene površine – to je u bakropisu znatno teže i zahtijeva dosta vještine. Neke stvari se teško mogu izbrisati, druge samo ojačati. Ako je crta duboko urezana u bakrenu ploču, teško da postoji način da se to udubljenje potpuno izbrusi. Često je jedina preostala opcija ojačati problematično područje i time ga promijeniti.

Nije slučajno što Hans Binder dolazi do bakropisa, jer i ova grafička tehnika, kao i akvarel, sa svojim dodanim strukturama papira nudi zone „slučajnog“. Mrlje od kiseline, različito urezane zone akvatinte kreativne su mjere za oblikovanje prostornosti, zona svjetla i sjene i za postavljanje grafičkih naglasaka. Međutim, tehnika zahtijeva veću preciznost – ono što se još uvijek tolerira u tekućem stilu akvarela ne nalazi milosti u bakropisu. Upravo je to ono što čini dio izazova tehnike grafike.

Hans Binder ide i korak dalje, u svojim najnovijim radovima spaja bakropis s akvarelom, ponekad riskantan postupak, jer obje grafičke tehnike imaju svoja pravila i ne slažu se uvijek. No u eksperimentalnoj fazi sve je dopušteno. Uostalom, služi za oblikovanje stvari i daje prostor idejama. Proročanstvima ovdje nije mjesto, no postavlja se pitanje hoće li Hans Binder za sebe razviti novi put koji će spojiti temeljni moment papirnatih struktura korištenih u akvarelu s urezanim površinama i grafičkim akcentima bakropisa.  To će pokazati nadolazeće godine.